Paralizirani i potaknuti potrebom da djelujemo, 36. salon mladih posvetili smo štetočinama. U biološkom smislu, parazit živi od svog domaćina ne dajući ništa zauzvrat: živi na njegov račun. Ti mali gnjavatori se u prirodi nalaze u svim vrstama i oblicima, katkad unutar, katkad izvan domaćina, nauštrb ili na korist, privremeno ili trajno. Crpe, dok potpuno ne iscrpe. Tu su i oni koje u ljudskom svijetu zovemo paraziti, koje u javnom diskursu dobro poznajemo, koji crpe sustav u vlastitu korist. Tako zovemo i one koje odbacujemo jer ih sustav ne poznaje i ne priznaje. Privatno ih zovemo i emotivnim vampirima, koji troše energiju svojih bližnjih. Parazitizam je posvuda: u prirodnim, društveno-političkim ili privatnim prostorima, u svakodnevnom govoru korišten kao negativna odrednica živog organizma ili pojave. Sitnih koraka, učinkoviti su i snažni, gladni su i pronalaze najmanje pukotine za intervenciju.

U knjizi Parazit (1982.) filozof Michel Serres predstavio je biološki i društveni sustav kao sustav parazitnih odnosa. Za Serresa, tri su značenja riječi „parazit” – biološki, društveni i onaj koji uvodi nemir, kao šum ili buka u komunikaciji. Tako shvaćen, parazit ima transformativnu, kreativnu i produktivnu moć da intervenira u sustav. Malen je, ali smeta, iritira, prekida, pokreće, zaustavlja. Svi na neki način djelujemo parazitno – nekad gosti, nekad uljezi, nekad domaćini. Nekad slučajno sve poremetimo. A nekad svjesno. I tu stajemo, jer je to ključno: otvara nam se mogućnost djelovanja. Sitni, gotovo nevidljivi pomaci imaju snagu i vitalnost da nešto izmjene ili iznova stvore. 

Iako pozivi na promjenu, kritike globalne socio-ekonomske situacije, ustaljenih institucionalnih praksi i ostalih aspekata javnog života često nalaze svoje mjesto unutar umjetničkog djelovanja, ti oblici subverzivnog razmišljanja ostaju unutar uskog kulturno-umjetničkog kruga. Istupi su trivijalizirani i time ne predstavljaju prijetnju za status quo jer su okarakterizirani kao umjetnička performativnost čije je mjesto jasno označeno. Umjetnost je time, prema filozofu Herbertu Marcuseu (1968.), neutralizirana i osuđena na neučinkovitost. Istovremeno, odrastamo cinični, prelako se prepoznajemo u riječima kulturnog teoretičara Marka Fishera (2009.):

Znaju da su stvari loše, ali i više od toga, znaju da tu ništa ne mogu učiniti. Ali to „znanje”, ta refleksivnost nije pasivno promatranje već postojećeg stanja stvari. To je samoispunjavajuće proročanstvo.

Dovedeni smo u začarani krug, koji nam se nameće kao jedina moguća stvarnost: svaka moguća kritika ili subverzija u sustavu kapitalizma nam se već nudi kao spreman proizvod. Želimo vidjeti mogućnost loma u tom začaranom krugu. Želimo vidjeti ta mjesta: ona nisu apstraktna, kako nam pokazuje i teoretičarka sustava Donella Meadows (1999.). U prijelomnom tekstu Točke poluge locirala je dvanaest poluga u koje možemo intervenirati kako bismo promijenili sustav. Korak po korak, poredane po učinkovitosti, taj apstraktni sustav dobiva konkretan oblik. Na samom vrhu nalazi se snaga premošćivanja paradigme: svijest da je svaki sustav uvjetovan skupom kulturno, društveno i politički zadanih vjerovanja i ustaljenih praksi.

Na 36. salonu mladih okupili smo parazite, nametljivce, štetočine i gnjavatore kao goste, kao uljeze i kao domaćine koji svjesnim, umjetničkim postupcima prodiru u postojeće strukture i istražuju nove sustave. Zanimaju nas radovi koji su svjesni svoje pozicije unutar institucionalnog okvira umjetničke proizvodnje, kako opisuju kustosi Post Brothers i Chris Fitzpatrick (2011.):

Kada umjetnici rade parazitno, kontekst (mjesto, njegova povijest, zahtjevi za autoritetom, financiranje i organizacijske strukture i navike) možda je primarni materijal koji se zauzima i konzumira.

Parazitno djelovanje proširili smo prema radovima koji interveniraju u društvene, političke i ekonomske sfere, koji ih propituju, koji se služe njihovim sastavnim elementima u stvaranju nečega novog. Proširili smo na one koji prepoznaju i istražuju parazitizam kao pojavu ukorijenjenu u naš svakodnevni život. U potrazi smo za pukotinama nastalima odljevima: toksičnim javnim diskursom, neprobojnim strukturama moći i inhibiranim kolektivnim krikovima, a u kojima se nalaze mogućnosti svjesnog prodiranja i (ne)nametljivih subverzija. To su umjetnici-paraziti i kolektivi koji svjesno djeluju u polju privatnog i javnog, koji propituju ulogu umjetničkog stvaralaštva danas, koji istražuju nove oblike samoorganizacije – teoriju pretvaraju u praksu, ideju u stvarnost. Koji svjesno rade štetu. Svjesni medija u kojem djeluju, krše pravila i lome sustave.