Gospodari vremena nemaju vidljivo lice, poput cara u dječjoj igri “Care, care gospodare koliko ima sati?”. U ovoj igri car je okrenut leđima dok ga drugi igrači ispituju za vrijeme. Cilj je životinjskim skakutanjima približiti se caru i naposljetku preuzeti njegovu ulogu. Ako car na pitanje o vremenu odgovori “Pao sat u bunar” igrači se vraćaju na početak igre. Legitimitet cara održava se njegovim pravednim normiranjem vremenskih pomaka. Vraćanje na početak nikad nije zabavno, ali možda je bolja opcija od očajničkih pokušaja približavanja caru.

***

Sve oko nas postoji kao ekspresija vremena, mjere koju učimo i koristimo za razumijevanje svijeta koji susrećemo. Percepcija vremena je fragmentirana i raspršena, formira se kroz različite doživljaje u tijelu, receptore u mozgu i mentalne konstrukcije — vrijeme  je metasenzoričko. Američki neuroznanstvenik David Eagleman tvrdi kako su vid, sluh, njuh, dodir i okus osjeti koji imaju jasne funkcije koje se rijetko preklapaju. Vrijeme je isto osjet, ali se ono proteže kroz sve što percipiramo i nastojimo definirati. “Ono jaše na svim drugim osjetilima”.[1] Iskustvo protoka vremena neodvojivo je od razmišljanja u vremenskim jedinicama, apstraktnim prostorima, kazaljkama i brojevima koji određuju ritmove svijeta. U rukama svakodnevno držimo alate za mjerenje trajanja, koraka ili udaljenosti koji pružaju iluziju sigurnosti i kontrole nad vlastitim vremenom. Ti isti alati osobne rutine pretvaraju u mjerljive podatke koji dobivaju tržišnu vrijednost, a služe kreiranju fiktivnog obrisa osobe, njenog emotivnog i fizičkog stanja, društvene pozicije i aspiracija.

Retorika gospodarenja vremenom i život prema satu služe kao rijetko osporavane mjere ljudske vrijednosti, svrhe i značenja. Discipliniranje vremena rezultat je društvenog dogovora, a nadovezuje se na kolonijalne i prosvjetiteljske metode mjerenja uvođenjem vremenskih zona, mehaničkih satova i komodifikacije rada.[2] Apstrahiranje pojma vremena prati rast ekstrakcijskih politika koje lokalne specifičnosti i prirodne procese smještaju van ekonomskog sata. Osim što se može mjeriti, vrijeme možemo kupiti i prodati. Nejednakost u posjedovanju vremena postaje odraz svih ostalih društvenih nejednakosti. “Netko ili nešto uvijek nekom drugom daje vrijeme, što ne znači doslovno darovanje minuta ili sati, već određivanje nečijeg iskustva vremena”.[3] Moramo razlikovati i one kojima se vrijeme mjeri od onih koji se dobrovoljno eksploatiraju uzdižući zaposlenost i manjak vremena kao znak superiornosti.

Kolonizacija vremena, a posljedično i tehnologije kasnog kapitalizma s “konstantnim tokom podražaja niske razine” postepeno otupljuju i iscrpljuju mogućnost percipiranja tuđih, ali i vlastitih temporalnosti.[4] Prilagodili smo se normativnom vremenu, pravocrtnom kretanju koje ignorira “temporalnu kakofoniju” planeta kojoj i sami pripadamo. Postoji niz satova koji simultano kucaju, isprepliću se i utječu na delikatne odnose biljnog i životinjskog svijeta. Manjak njihove sinkronizacije trajno je poremetio odnose migracija, reprodukcije i preživljavanja.[5] U društvu kao i u prirodnom svijetu postoji niz vremenskih krivulja koje djeluju u različitim sekvencama i oznakama tempa. Njih se nastoji obuzdati tako da se prilagode dominantnim skupinama koje su postavljene kao metronomi, ispravci ritma. Ponekad tu ulogu preuzimaju institucije čiji režim napretka ovisi o ciklusima konvencionalnog vremena koje smo internalizirali i naturalizirali — posao, obitelj, rekreacija, dokolica. Od opasnosti hipotetskih temporalnosti (što ako?) štite nas životna i zdravstvena osiguranja, oporuke, anti-age kreme i zračni jastuci u autima. Za neke subjekte ti vremenski okviri ne vrijede budući da su njihove temporalnosti razlomljene, rizične ili ispunjene prazninama. Među njima se nalaze oni čija drugost ne pridonosi kapitalu, a odbacivanje dugotrajnosti i stabilnosti uzurpira skript normativnog vremena.[6]

Postpandemijski svijet obilježen političkom prekarnošću i klimatskom krizom u javni diskurs uveo je apokaliptičku retoriku koja varira između pokušaja otpora i izgradnje novih svjetova ili pak rušenja i rekonstrukcije starih. Istina je da zapravo ne postoji kolektivan dogovor oko budućnosti odnosno mogućnosti nošenja s teretom vremena. Svatko od nas doživio je nekoliko krajeva svijeta dok na svakodnevnoj razini osobne anksioznosti, strahovi ili traume čine kraj nedostižnim. Izmicanje jasno definirane perspektive, odustajanje od utopijske budućnosti ili kraja koji ne dolazi, prilika su za kreativnije mogućnosti bivanja s vremenom. Ono stalno iznova otkriva vlastitu poroznost i sklonost ekscesu kroz nepredvidive, neproduktivne, usporene ili raspuknute temporalnosti. Ovi prekidi i tišine pokazuju kako gospodarenje vremenom nije kompatibilno sa stvarnim, ljudskim i neljudskim ritmovima svijeta.

U fokusu 37. izdanja Salona mladih nalazi se istraživanje novih početaka, nedovršenih krajeva i nesavršenih budućnosti. Predstavljeni radovi pozivaju na otkrivanje zanemarenih odnosa s vremenom preispitujući odnos vlastitih i tuđih temporalnosti obilježenih iskrivljenim kronologijama, anakronizmima i nekonzistentnostima. Odustajanje od apsolutnih vremenskih kategorija i uzročno-posljedičnih veza na vidjelo iznosi kako sve postoji kao neprekidna materijalizacija vremena koja su se u nekom trenu dotaknula. Nepredvidljivi ishodi, devastirani krajolici i ranjene teksture otkrivaju skrivene odnose moći koji vrijeme ugrožavaju brisanjem. Tragovi interakcija uhvaćeni su u medijske i algoritamske manipulacije koje informaciju udaljavaju od originalnog konteksta. Traženje izvornih značenja može značiti spremnost na prepuštanje disocijativnim trenucima svakodnevice, osluškivanje bioloških impulsa i kemijskih procesa, dopuštanje snolikih, magičnih i euforičnih trenutaka. Može biti i propuštanje vlastitih tjelesnih i afektivnih granica, oživljavanje neživog, otvaranje neljudskom ili dodiru sintetičke teksture tehnološkog.