Sve je savršeno oko prošlosti… 

Zašto volimo prošlost? Što je u prošlom vremenu bolje nego u onome u kojem se sada nalazimo? Je li to upravo zato što je ono prošlo? Je li prošlost prošlosti tajni sastojak njezine izazovne ljepote? Ako je prošlost „samo sastojak”, onda već možemo razumjeti kako i odakle nam dolazi današnja komodifikacija prošlosti kao proizvoda za svakodnevnu konzumaciju; ona je glavni sastojak naše slike svijeta, koji je postao jestiv, i to ne samo u prenesenom smislu. Prošlost je postala junk food postmoderne kulture; učinili smo je ponovno velikom, autentičnijom i stvarnijom od stvarnosti. No, da bi prošlost bila velika, sadašnjost, prisutnost kao oblik suvremenosti, mora biti pokorena i podređena zahtjevima onoga što, bez ikakva uporišta u onome ovdje i sada, od televizijskog ekrana do društvenih mreža, na daljinu upravlja našom slikom svijeta. Umjesto kraja povijesti kao U svojem estetiziranom postavu, u kojem su svi radovi tretirani kao dio jedinstvene cjeline, izložba reflektira bitnu (ne)mogućnost uspostave odnosa s hibridiziranom prošlošću, učinjenom iznova prisutnom kroz neprestane procese vizualizacije, koja se poput sintetičkog bauka nadvila nad zapadnim svijetom, odnosno globaliziranom kulturom koja sebe još razumije jedino kroz sustavnu kvantifikaciju svih fenomena, odnosno vlastitu popularnost. Suvremenost nam tako postaje artefaktualna. U snažnom zaokretu prema novootkrivenoj, ali svagda jalovoj materijalnosti svakodnevnog života ona zapravo sve više nalikuje prebiranju po onome što smo prozvali ruševinama prošlosti, a što su zapravo još uvijek vrlo postojane strukture svijeta koji je tek postao predmetom postdigitalne dekonstrukcije vlastitoga značenja u ono jedno te isto. Na taj način predstavlja stvarno ozbiljenje hagiografske uzrečice Karla Marxa o tome kako se povijest prvo ponavlja kao tragedija, a potom kao farsa. Farsa je upravo zato što se “suočavanje” s poviješću, bilo kao dijelom kolektivne bilo privatne prošlosti, pojavljuje posvuda kao oblik postpovijesnog snobizma, prakse koja uživa i izvodi se zbog same sebe i tako predstavlja oblik umanjene komunikacije – razmjene slika, predmeta i potrošačkih obrazaca.  

događaja u kojem je stvorena intelektualna klima postmodernizma, danas možemo reći da živimo u kraju prošlosti, ali ne kao događaju, nego kao okolišu koji karakterizira vizualizacija, odnosno postdigitalna transformacija društva u ono što je Žarko Paić proročanski nazvao tehnosferom, „samoorganizacijom života u formi umjetnog uma”. Sve to upravo u mjeri u kojoj ne razmišljamo o prošlosti, nego je samo iznova preoblikujemo u narative koji je reaktualiziraju, prevlačeći je iz virtualnosti u aktualnost. Poput Frankensteinova čudovišta ili živog mrtvaca, ona više nije ni prošlost ni sadašnjost, premda je pokrenuta kao da jest upravo sve to. Gdje je nestala budućnost?  

Cilj je ove izložbe bio pokušaj obuhvaćanja likovnih, multimedijskih, plastičkih, kao i postdigitalnih praksi koje, zajedno uzete i predstavljene u jedinstvenom, premda kudikamo kakofoničnom ambijentalnom sklopu, čine cjelinu koju smo, u skladu s definicijom neologizma Johna Koeniga, fenomenski opisali oblikom anemoje – nostalgičnim sklopom koji aktivno čezne za virtualnom, sintetičkom i nikada proživljenom prošlošću. Kroz igru značenja, čitanja i gledanja cilj je bio razbiti, odnosno probiti se kroz slikovitost nostalgije kao temeljne iluzije našega vremena, i to nauštrb atmosfere, odnosno situacije izložbe kao ambijentalnog medija. Kao u fotografskom i slikarskom projektu Eda Rusche, radovi koje želimo predstaviti u ovoj izložbi u svojoj estetskoj dispoziciji prepoznaju nostalgiju, dok je u misaonom nastojanju odbijaju; kao u antitemporalnosti neostvarenih projekata Alejandra Jodorowskog, potrebno je postaviti i pitanje postoji li pogled koji nije opterećen vremenom. Nostalgija je pritom vrsta atmosfere u kojoj prepoznajemo sebe kao sudionike svijeta u kojem naizgled više nema vremena te u kojem je upravo to “nemanje vremena” mišljeno kao prostor, a ne kao temporalnost. To je nešto što vrijedi i za fenomenologiju virtualnosti uopće, posebno primjenjivu na fenomen kiberprostora kao činjenice i kao atmosfere. Od povučenih krajolika do njihovih apstrakcija, kao i konkretnih ambijenata, “pustinja stvarnog” jedan je od zajedničkih okvira refleksije o suvremenom stanju stvari kroz ono što Anemoia u konačnici jest: potraga za vlastitim odrazom, konceptualizirana kao fenomen čežnje za prošlošću koju nikada nismo proživjeli i/ili koja kao takva nikada nije ni postojala. 

Parafrazirajući jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća i pritom ponajvažnijeg fenomenologa vremena, Martina Heideggera, možemo reći kako “prošlost danas više nema autentične prošlosti kojom bi mogla misliti sebe kao prošlost”, odnosno aparata kojim bi mogla biti prisutna kao ono prošlo, pa postoji kao sadašnjost i u toj svojoj paradoksalnoj situaciji “titra”, skače te je zatičemo već-uvijek-u-budućnosti kao bauk. Želimo osvjedočiti taj zaokret, a izvedba tog osvjedočenja u formi izložbe, dokumentirane i reprezentirane kroz otuđene artefakte naše recentne prošlosti, tako će postati uvjerljivom slikom našega vremena. Artefaktualnost, kao neologizam koji spaja ono umjetno i činjenično, stvarni je odraz krajnjih mogućnosti umjetničkog rada, koji je danas posvuda poistovjećen s jednako neobičnom tvorevinom (umjetničkog) istraživanja, u kontekstu hibridnosti i relativnosti reprezentacije bez stvarne prisutnosti onoga što zapravo želimo prikazati. Izložba stoga ne označava neki novi zaokret, povratak, tendenciju ili otkriće, primjerice predmetnosti u virtualiziranoj svakodnevici, već prije svega u svojoj estetičkoj izvedbi predstavlja jedan postpovijesni sklop u kojem je naglasak stavljen na “konačnost, zabludu i smrtno lutanje, koje ne gubi svoju veličinu ni onda kad u sebi iščezava”. Riječima Vanje Sutlića, povijest je – a s njome i vrijeme kao “bujica iz prošlosti” – “dobar, lijep i svet udes, koji se može dogoditi samo smrtnome”. 

Kao i mnoštvo drugih stvari – u skladu s načelom re-cikliranja u spektaklu rasapa Mckenzi Wark,  ovaj je projekt svojevrsni unaprijeđeni re:make pop-up izložbe uz konferenciju Nostalgia Movements iz 2022. godine. Doduše, sa sigurnošću se može tvrditi kako će se s tehnološkim ubrzanjem svakodnevnog života (koje se događa ne kroz prosto shvaćeno, vulgarno ubrzanje već kroz stvarno brisanje vremena) doći do trenutka kada će re:make prethoditi izvorniku, pa ćemo tako, prije same povijesti, proživljavati simulakrume farsi i tragedija koje nam tek predstoje. 

Anemoia nije odgovor, niti tema, već način na koji se umjetnička praksa odnosi prema prošlosti, ne više faktualno, nego artefaktualno u smislu artificijelnosti, odnosno umjetnosti, čime zatvaramo taj začarani krug. Sve vezano uz čovjekovu kulturu kreće se iz umjetnosti u umjetnost. Larpurlartizam se zato čini jedinim mogućim odgovorom na opće stanje umjetnosti svijeta koje susrećemo na svakom koraku naše hipervizualizirane zbilje. Konačno, cilj “kakofoničnog ambijentalnog sklopa” ovog projekta jest izložiti lijepe predmete, artefakte čija radikalna površnost i tvrdoća njihove estetičke izjave negiraju potrebu za ulaženjem u virtualnost interpretacije. Za razliku od svega ostalog, o čemu se danas više ne može raspravljati, ovdje je ostavljen velik prostor za ljepotu.  

Anemoia je samo znak koji nas treba uputiti na činjenicu da, gledajući u prošlost, gledamo sebe; da je mnoštvena prošlost rezultat procesa koji se tiče nas samih, a ne vremena koje je naprosto izvan i oko nas; te da je stvaranje vremena za autentičnu prošlost naša kolektivna odgovornost, ne samo politička i kulturna nego i estetička, dio naše kolektivne osjetilnosti. Od pop kulturnih proizvoda i potrošačke tehnologije do suvremene umjetnosti i tradicionalnih likovnih izraza, Anemoia je oblik refleksije koji će zapodjenuti razgovor o ciljevima i horizontima naše sadašnjosti, odnosno obećane, ali naizgled izgubljene budućnosti. Željeli smo, na kraju, pokušati napraviti lijepu izložbu. Parafrazirajući Homera Simpsona – jedinog istinskog proroka našeg vremena – sve je lijepo oko prošlosti, osim toga kako nas je dovela do ove sadašnjosti. 

• Dario Vuger i Miran Blažek