Nika Šimičić

Millennial

Salon mladih već tradicionalno okuplja umjetnike do 35. godine starosti. Društvo u kojem živimo sa svojom permanentnom potrebom za etiketiranjem tu je generaciju ljudi nazvalo millennials. (William Strauss i Neil Howe skovali su termin 1987. godine. Za istu se generaciju koristi i termin Generacija Y) I sama joj pripadam. Djeca su to baby boomera iz 1950-ih godina, i sama baby boomeri. Baby boom se događa u trenutku kada društvo osjeća sigurnost, pozitivno gleda na budućnost i generalno, vlada optimizam. Osnovne potrebe, prema Maslovljevoj hijerarhiji, namirene su i pojedinac se može posvetiti i nekim drugim, uzvišenijim kategorijama na toj piramidalnoj ljestvici. Možda bi bilo previše neozbiljno taj specifičan splet okolnosti smatrati uzročnikom svih promjena u prirodi cijele jedne generacije, ali svakako njima doprinosi.


Za početak treba naglasiti da se sav tekst koji slijedi odnosi na zapadni društveni krug, kojemu, ako već ne po kupovnoj moći, onda barem kulturološki, pripadamo (Velik broj spomenutih karakteristika primjenjiv je isključivo na bijelce, djecu srednje klase, odraslu u obiteljima gdje im se govorilo da mogu postići sve što zamisle dok njihovi “helikopter” roditelji zaštitnički lebde iznad njih.) i služi kao platforma za promišljanje mladim umjetnicima o onome što ih čini pripadnicima te generacije, o problemima s kojima se susreću u našem specifičnom društveno-ekonomskom kontekstu te bi ih trebao pozvati da budu kritični, ali i da svojim djelovanjem široj kulturnoj javnosti približe njihov svijet.


Informacijsko doba i globalni fenomen procvata digitalnih tehnologija i društvenih mreža donio je neslućene slobode i pogodnosti za pojedinca, no i neke nove probleme, svojstvene samo ljudima današnjeg doba. Krajnje dekoncentrirani nisu u stanju pročitati neki duži tekst pa je i prijenos informacija više-manje sveden samo na bombastične novinske naslove, a komunikacija na skraćenice i emotikone. Prosječni predstavnik Generacije Y bjesomučno skrola informacije i svajpa slike. Guši se u gomili vizualnih podražaja i neprestano pred sebe stavlja nerealna, perfekcionistička, očekivanja proizašla iz konzumacije goleme količine laži, koje i sam isto tako proizvodi. Procvat marketinga i industrije zabave, zbog čega se to doba nerijetko naziva i reklamnim dobom, uvelike je doprinio problemu. Zlatna ribica u stanju je zadržati fokus 9 sekundi. Suvremeni čovjek, skenirajući informacije poput uređaja u kvartovskom dućanu, samo 8.  Je li time čovjek zapravo devoluirao? Svakako jest ometen, a svi benefiti tehnologije postaju stresor pa je cijela generacija, iako uvijek nasmijana na Instagramu, zapravo duboko nesretna i frustrirana svakodnevno se boreći s egzistencijalnom mučninom, da se pozovemo na klasik europske književnosti iz 1930-ih (Jean-Paul Sartre, Mučnina (La Nausée, 1938.)). Depresija je postala najraširenija bolest, a sindrom burn outa i savjeti kako se s njime nositi u 72 koraka „iskaču iz paštete“ gotovo jednako često kao i dijete za pročišćavanje nakon blagdana, recepti i čudotvorne vježbe koje će vas u samo 2 minute dnevno pretvoriti u brazilsku ljepoticu ili holivudskog glumca.



Globalizacija, hiperprodukcija i drski kapitalizam učinili su da je ovoj generaciji sve dostupno. Sve je jeftino i zamjenjivo. Od predmeta do ljudskih odnosa. Mladi ljudi su danas samopouzdani i svjesni svoje vrijednosti, ambiciozni i obrazovani, ali i sebični i narcisoidni pa ne čudi da je 2006. psihologinja Jean Twenge skovala novi termin – Generacija Ja. Jungov Puer Aeternus ili Petar Pan gotovo nam savršeno može poslužiti za oslikavanje arhetipskog millenniala, koji je u permanentnoj potrazi za smislom ili „samim sobom“ iako gotovo uvijek ta potraga postane svrha sama sebi. Puer aeternus (latinski naziv za “vječnog dječaka”), u mitologiji je zauvijek mlad bog – dijete. U psihologiji je to starija osoba čiji je emocionalni život ostao na adolescentnoj razini te je poznat i kao Peter Pan sindrom. Puer obično živi od dana do dana. Čezne za neovisnošću i slobodom, protivi se granicama i ograničenjima te ih smatra neprihvatljivim. U analitičkoj psihologiji čiji je osnivač švicarski psiholog Carl Gustav Jung, puer aeternus je primjer jednog od strukturalnih elemenata ljudske psihe.


Perceptivno zasićeni, izluđeni, anksiozni i duhovno tjeskobni promijenit će desetak poslova za svoga života (potpuno suprotno od njihovih roditelja, koji su sigurnost i mirovinu (u većini) dočekali na istim radnim mjestima, obično u državnim poduzećima, kojima su ostali vjerni 30-ak godina, baš kao i odmaralištima na Jadranskoj obali kamo bi svako ljeto vodili svoju djecu (osim ako nisu živjeli na moru) i uživali u laganim notama na terasama socijalističkih hotela.). Rezultat je to Recesije (financijske krize koja je započela 2007. godine) i kaotične situacije na tržištu rada.


Generacija je to koja više-manje posve pacificirana, otvorena za različito, tolerantna i politički korektna. Poštuje nasljeđe, baštinu i kulturu svakoga, slaveći razlike i zajedništvo. Kako na lokalnoj, tako i globalnoj razini. Mladi ljudi nikada nisu volontirali u toliko velikom broju (premda, da budem pomalo cinična, ta volontiranja nerijetko čine tek natuknicu s bucket lista pored koje treba staviti kvačicu, a mjesta volontiranja vrlo su rijetko Babina Greda, a puno češće egzotična Tanzanija). Generacija je to koja se na istom mjestu ne zadržava dugo, govori puno jezika (čak i kad ih ne zna, samouvjereno natuca) kako bi naučila ponešto o nekoj novoj kulturi i tradiciji pa za mjesec dana roditeljima oduševljeno pripremila tofu s klicama graha i bambusom, da bi isti gadljivo prevrnuli nosom nazivajući to splačinom i ponudili im punjenu papriku iz frižidera da pojedu „nešto normalno“.


Da, oni i dalje žive s roditeljima. Što zbog komfora, jednostavnosti i istih maminih punjenih paprika, to i zbog nikad lošijih mogućnosti za stabilno zaposlenje i visokih cijena nekretnina. Doktorandi pune police u Kauflandu, ali su uvijek nasmijani i skupljaju novce za neko novo putovanje (jer ona nikad nisu bila dostupnija ili jeftinija). Na isto mjesto rijetko putuju dvaput, i na jednom se mjestu kratko zadržavaju u stalnoj potrazi za novim osjetilnim podražajima. Potreba za gomilanjem doživljaja nadilazi potrebu za godišnjim odmorom kakvi su bili nekada.


Generacija je to koja malo drži do zimnice (osim ako nije neki poseban džem od smokava s rogačem i arancinima), do braka i stvaranja obitelji, a puno više do osobne slobode i potrage za smislom. Puno kasnije, ako uopće, stupaju u bračnu zajednicu. Biti sam nije sramota. Naprotiv, biti solo je poželjno.  istraživati i eksperimentirati. Ukratko, uživati bez odgovornosti prema drugom ljudskom biću. Skloni su aktivizmu, društveno angažirani, altruistični i liberalni. Brižljivi su oko odabira kvalitete namirnica, poštuju rad drugog čovjeka i duboko razočarani pred okrutnošću. Udomljuju životinje i ekološki su osviješteni, fizički aktivni, željni povezivanja s prirodom, ali i pretjerano opterećeni vlastitim izgledom.  Interese koje imaju, ranije bi se zasigurno nazivali štreberskim. Danas je to prihvatljivo i moderno, a znanje i učenje se slave.


Dakle, u nadi da sam dovoljno objektivno sagledala opće karakteristike ove generacije te da sam ostala dovoljno neutralna, zaključujem sljedeće: uvjetovani smo rasom, okruženjem i trenutkom u kojem živimo (Hippolyte Adolphe Taine – dao teoretsku podlogu za naturalistički pokret u francuskoj književnosti i jedan od glavnih zagovornika sociološkog pozitivizma, Taine je upamćen po trokrakom pristupu kontekstualnog proučavanja umjetničkih djela, temeljenom na aspektima kao što su rasa, milje i trenutak.) i od malih nogu učimo biti dio društvene zajednice, izbjegavajući bilo kakva prevelika odstupanja od norme, kako iz iste ne bi bili izopćeni. Pripadnost je jedna je od temeljnih ljudskih potreba, makar bili svjesni toga da kao ovce trčimo u krug jer je ona prva ovca odlučila tako učiniti. Ipak, pripadnost jednoj generaciji ne znači da smo svi isti niti je želja da ovim tekstom previše uopćim sve mlade ljude potpuno negirajući njihovu individualnost. Želja je potaknuti dijalog i raspravu. Izazvati reakciju i vidjeti kako millennialsi sami sebe vide.

BIOGRAFIJA KUSTOSICE

Nika Šimičić rođena je u Zagrebu 1988. Završila je diplomski studij Povijesti umjetnosti i Ukrajinskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu (2014.). Bavila se temama arhitektonske baštine, sudjelovala u istraživanjima, prevodila i izlagala na stručnim skupovima, a njezini su se radovi našli u različitim zbornicima i časopisima poput Kvartala i Zareza. Radila je kao kustos-koordinator u ULUPUH-u, a od 2017. voditeljica je galerija Bačva i Karas u HDLU.

hrCroatian
en_GBEnglish hrCroatian